beats by dre cheap

Gospođa Danica...

                                                             Korak po korak. Mrak. Tama.

Obukla gospođa Danica crnu skutu, pa se rasplesala po, odveć tamnom, nebu. Širi tamu koliko god može i umije. Želi i ono malo Mjesečeve svjetlosti da skrije. Kaže kako stanovnici Zemlje nisu zaslužili ni tračak nade za bolje sutra. Rasipaju. Sve što im dođe u ruke pretvaraju u mržnju, zavist i oholost. Umjesto da im ruke služe za topli zagrljaj, za zalogaj hrane, za putokaz, oni ih zalijepili za to prokleto oružje sa kojim, od siline, ne znajući šta bi dugo, pucaju i u nebo. Samo da se čuje zvuk tog groznog jecaja.

Odlučila je gospođa Danica da zatamni nebo do kraja, da skrije svoje prijatelje od boli, od kiše krvave da spasi barem dobre Zemljane. Ovo što spušta nebo na nas, bijelo i čisto u zraku je samo, čim dođe do prosječne visine čovjeka, prestaje biti nevinašce i pretvara se u suhoparni prekrivač, da nam objasni kakvi mi to inače jesmo. Ali ne umijemo da shvatimo.

I džaba sve, uzalud govor, uzalud riječi, slova, dokazi, kada nema šta ni ko to da primi i prihvati, a još manje primijeni.

I zaledi se tako svaka misao, postane kao santa leda. Potoneš u vodu i sam na kraju ne želeći uopšte razmišljati niočemu. Pustiš da ti voda uđe u uši, u oči ne osjećajući ništa osim čistoće koja iza te vode ostaje.

Možda ipak jednog dana se probudiš u boljem svijetu. Boljem i za tebe i za ljude oko tebe. Valjda već tada se budu zvali LJUDI, a ne kao sada, da su sve osim tog spomena vrijedni.

... ko je upalio mrak?!

Pero moje duše
http://nijemilako.blogger.ba
05/01/2017 16:50