Pero moje duše

Vaš zadatak nije da tražite ljubav, nego samo da tražite i pronađete sve barijere u sebi koje ste izgradili protiv nje. Rumi

10.03.2017.

Ja sam vijerni rob ljepote....

- Nekako s proljeća, dok se one visibabe sklapaju ponovo i dopuštaju drugima da ukrase naša polja, začujem graju ispred kuće u ulici koju smo prozvali "Ulica dječijeg smijeha". Tako je uvijek bilo. Smijeh i graja od ranih jutarnjih sati, sa prvim zrakama sunca, pa sve do akšamskog ezana kada začujemo naše nane i majke:" Polazi kući odmah, čuješ li ti da je akšam. Ho'š da na'grajšeš?!"


I tako mi, noseva spuštenih do poda što dan ne traje duže od tih 18 sati, idemo ali u sebi već zamišljamo kako ćemo sutra ponovo svi biti kod hadžije Muje na livadi i ganjati loptu, hvatati divlje zečeve što se iz šume od Bukovca spuštaju, djevojčice će uz rijeku brati cvijeće i braviti bukete, brat će žaru da mogu mame ručak da nam prave, a dječaci će kroz šumu skrivati se i glumiti ratne heroje ili neke detektive.


U jednom trenutku ćemo se opet izgubiti i po nekim znakovima tražiti put kući, a kad ugledamo Tahirovu kuću znat ćemo da smo opet na pravom mjestu. Nekoliko dana će nas angažovati da donosimo vodu s Bukovca vrijednom narodu koji skuplja sijeno dok kiša nije sve rastjerala sa njiva. I onda ćemo opet po svome.


Sve tako dok septembar opet ne zakuca na vrata. On donosi školu, kiše, tmurno vrijeme u naše okake i onda mi moramo smišljati gdje ćemo se sastati. Mogla bi to biti nanina štala tamo preko rijeke u kojoj smo rodica i ja s mosta zaplivale, a moje papučice Tom&Jerry otplivale daleko. Jedna se zaustavila dolje kod vodenice, a kasnije više ni nju nisam vidjela.


Sjetim se rado i rahmetli Ibre i Dalije, naših mlinara. Njih sam obavezno obilazila sa svojim rahmetli djedom i voljela gledati kako one velike kamenice drobe žito na kome me djed dovezao u kolicima. Voljela sam te ljude. Bili su nekako čiste duše i vedri, baš kako su i izgledali. Uvijek bijeli od onog brašna. Sjećam se svakog lizala ili one karamele što mi izvade iz džepa. Bile su najslađe. Ne znam ni sama zašto. Ali nikada nisam mogla ja kupiti takve. I više nikada i neću.


Srušili su mlin. Pokopali i posljednju uspomenu na tu nekadašnju ljepotu. Pokopao moj djed i Ibru i Daliju, a onda i on nakon nekoliko godina legao pod zeleni plašt.


Nema više ni one lijepe igre ni divnog smijeha djece. Sada je sve preraslo u zlobu pa i dok se prve igre igraju na igralištu koje su im uredili. Mi smo se igrali i bez julje i bez tobogana, a oni su to dobiveno brzo rasturili. Naučili se psovkama, lošem ponašanju. I sve je izgubilo svoju čar.


I sada prošetam tim istim ulicama, ali više niko ni na koga ne obraća pažnju. Kao od nekuda se začuje: "Kad si to ti stigla? Koliko ćeš ostati? Kako ti je tamo?" "Ooo Sarajko, i ti se sjetila svoga kraja. I udala si se. Šta ćeš sa fakultetom? Jesi li ga završila?"

E dragi moji, završila sam ja i moja generacija među posljednjima jedan dobar fakultet na ovim ovdje njivama koje ste sada u žice ogradili, pse poredali okolo i u te se kuće pozabijali dok vam nosevi vire u tuđe živote. I to vam je sve. Daleko ste dogurali. Nastavite dalje.

a sjećanja neka blijede. Ipak, to je daaavno bilo. Ne treba gledati u prošlost, kako većina misli. Treba ići naprijed i preskakati stepenice pa kada se zabijemo u zid valjda ćemo tada shvatiti da plod one jabuke u Sabrijinoj bašti nije s neba pao nego je na drvetu, a to drvo ima KORIJEN!

Pero moje duše
<< 03/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031



Brojač posjeta
23180

Powered by Blogger.ba