…

I tišti čovjeka uvijek nešto. Nekada bol, nekada tuga, a nekada nešto što nemože da objasni. Živi i probija ledom okovani svijet iluzija. Možda baš takav jedan čovjek ide naprijed. Tako mu se nižu dani, a on misleći da statira, ustvari ide samo dalje od svih. Hrabar je i vjeruje, negdje duboko u sebi, ali od straha ne diže glas svoj, šuti i čeka. Nekada će neko opaziti i njega. A tada, moglo bi da bude kasno. Čekajući može ostati promrzao i zaleđen nemarima njegovih saradnika. Može biti jedan u nizu iskorištenih, samo ako nastavi biti ono što je i do sada. Čuvar svih, a vlastiti neprijatelj. Na usluzi svima, osim samome sebi. E baš tako će jednog jutra osvanuti jedna sijenka u dobro poznatoj sobi, daleko od voljenih i daleko od jedine podrške na ovom prolaznom svijetu. Gledajući u bjelinu plafona koji joj predstavlja krov nad glavom u nepoznatom, okruntom i uzburkanom dijelu kugle od zelenih, smeđih, plavih boja razbacanih sasvim smisleno i ravnomjerno, ugodno za svakoga podjednako.

 A uvijek je tu vrijeme kao sudija, svjedok i očevidac, da otkrije rezultate njegovog čekanja. Pa i ovaj put ga pozivam za, razumije se ćutljivog, svjedoka mojih slova kojima želim izbiti sivilo dana i noći, kao podršku u mom radu i kao saradnika na duge i neprevidive staze.