TIHA PRIČA SRCA
Kada mi i posljednje lađe pođu da tonu, ja uzmem pero i hartiju i otvorim seharu sa riječim pa pođem da ih slažem. Tada mi se najviše ideja prospe po stolu, a ja jednu po jednu nižem i uklapam. Ovaj put pokušavam sklopiti niz riječi ali imam osjeća da ih je malo. Ponestaje mi u mom fondu, mojoj sehari. Ili je to samo varka mojih osjećanja. Prisjećam se jedne priče ali nikada je ne mogu ispričati do kraja. Zauvijek je ostala nedovršena i mislim da će tako i ostati. Ono što me veže sa tom pričom jeste što se upravo događalo u moje vrijeme. Odnosno vrijeme, kada je vladalo moje srce nad mojom pameću. Izgledalo je lijepo, ali samo meni. Svi oko mene su me tada zbunjeno gledali i znali da će sve to nekada prestati. Moje srce bi često zadrhtalo, ali pri pomenu samo jednog imena, pri bilo kojoj pojavi vezanoj za tu osobu, osobu koja je nosila to ime. Mislila sam da je to nešto prelijepo što mi se dogodilo u životu. Ali, nažalost, to je bila još jedna u nizu ludosti moga srca. Ta se priča nizala dugo vremena. Sada konac na kojem je do pola nanizana stoji i čeka. Da li će biti završena, to samo Bog zna. Ja znam da , s vremna na vrijeme, moje maleno srce, pomalo već otporno na spominjanje tog imena, i sada malo ubrza. Ali brzo stane. Jer sada vlada pamet nad njime. Sada znam da takvo nešto ne smijem više dopustiti. Ono što se dešavalo moram duboko zakopati i posijati novu biljku koja će davati ljepši i bolji plod. Biljku koja neće imati toliku gorčinu svoga soka i koja će više iskrene slasti pružati mome srcu. Svjesna sam da će trebati dosta vremena da ta biljka ojača, da raširi svou krošnju i da upotpuni svou funkciju, ali ništa se ne dešava preko noći. Osim što duše presele sa ovog na bolji svijet u samo jednom trenu, a za sve ostalo treba vremena.
