TIHA PRIČA SRCA
Kada mi i posljednje lađe pođu da tonu, ja uzmem pero i hartiju i otvorim seharu sa riječim pa pođem da ih slažem. Tada mi se najviše ideja prospe po stolu, a ja jednu po jednu nižem i uklapam. Ovaj put pokušavam sklopiti niz riječi ali imam osjeća da ih je malo. Ponestaje mi u mom fondu, mojoj sehari. Ili je to samo varka mojih osjećanja. Prisjećam se jedne priče ali nikada je ne mogu ispričati do kraja. Zauvijek je ostala nedovršena i mislim da će tako i ostati. Ono što me veže sa tom pričom jeste što se upravo događalo u moje vrijeme. Odnosno vrijeme, kada je vladalo moje srce nad mojom pameću. Izgledalo je lijepo, ali samo meni. Svi oko mene su me tada zbunjeno gledali i znali da će sve to nekada prestati. Moje srce bi često zadrhtalo, ali pri pomenu samo jednog imena, pri bilo kojoj pojavi vezanoj za tu osobu, osobu koja je nosila to ime. Mislila sam da je to nešto prelijepo što mi se dogodilo u životu. Ali, nažalost, to je bila još jedna u nizu ludosti moga srca. Ta se priča nizala dugo vremena. Sada konac na kojem je do pola nanizana stoji i čeka. Da li će biti završena, to samo Bog zna. Ja znam da , s vremna na vrijeme, moje maleno srce, pomalo već otporno na spominjanje tog imena, i sada malo ubrza. Ali brzo stane. Jer sada vlada pamet nad njime. Sada znam da takvo nešto ne smijem više dopustiti. Ono što se dešavalo moram duboko zakopati i posijati novu biljku koja će davati ljepši i bolji plod. Biljku koja neće imati toliku gorčinu svoga soka i koja će više iskrene slasti pružati mome srcu. Svjesna sam da će trebati dosta vremena da ta biljka ojača, da raširi svou krošnju i da upotpuni svou funkciju, ali ništa se ne dešava preko noći. Osim što duše presele sa ovog na bolji svijet u samo jednom trenu, a za sve ostalo treba vremena.
Sjedila je i razmišljala. Duboko se zanijela u svoje misli. U daljini je osjećala miris ljubavi, poštovanja, nježnosti, onoga što joj je falilo, a na drugoj strani je osjetila bol, tugu, zebnju, neke nemire, ono što joj je više dosadilo, sto joj se ponavljalo tako često. Zamišljala je da svoj život sama smisli i da se drži toga plana. Ali, po ko zna koji bi to plan bio. Uvijek se nešto desi što joj promijeni sve. Sjedila je opuštena na zelenom zemljinom pokrivaču i pustila maštu da luta. Sjećala se trenutaka kada je livadama trčkarala i kada bi poželjela da odraste. Samo se sada blago osmijehnula na to sve. Sjećala se onih trenutaka kada je... kada je po prvi put srela njegov osmijeh, čula prve njegove riječi. Kada je osjetila toplinu njegovog glasa. Kao da je opet sada tu. Kao da sjedi pored nje i da gledaju u istom pravcu. Gore, u plavo nebo nad gradom. Najljepše je sunce kada se stidljivo podiže iza tvrđave na vrhu Čaršije. Zamišljala je. Bila je izluđena od želje da se snovi ostvare. Pogledom je pratila rađanje svake nove zrake sunca. Osjetila je neku toplinu u prsima, neki čudan osjećaj. Kroz nju su prolazili trnci, kao da je dodirnula njegovu bujnu kosu. Mislila je da neće moći izdržati. Morat će prekinuti svoje misli. Odu li daleko, možda neće moći se vratiti u stvarnost. Pred očima joj lete razne slike. Sjećanja. Boje vesele i vedre. Onakve baš kako ona voli. Pomisli li na njega postajala je drugačija. Ni sama sebe nekada ne bi prepoznala. Inače, uvijek je bila nasmijana ma koliko je valovi života tušili i koliko je bura ljuljala. Nikada nije navukla roletne na svoje prozore i nije zaključavala vrata ni za koga. Znala je da je život i bol i patnja i tuga i radosti i sreća i veselje. Da se to sve prepliće ne samo kod nje nego kod svih. Da bez toga život ne bi bio zanimljiv. Na umu su joj bile izreke Jörga Zinka, njemačkog teologa, koji kaže: „Imaj svoj put jer je to put života. Na njega se tuži samo onaj ko ne razumije. Sve prihvati kako se dogodilo i ne zavaravaj samoga sebe. Iz priznavanja svoje vlastite sudbine raste pouzdanje tako potrebno čovjeku koji gleda unatrag." Nekada je potreban jedan pogled, jedna riječ da bi ti srušilo nadanja i potopilo želje. Na pitanje „zašto“ nikada nećeš dobiti potpun odgovor, a još manje onaj koji očekuješ. Zato shvati da je život samo jedna borba u kojoj pobjeđuju uporni, a ne pametni. 
