TIHA PRIČA SRCA
Kada mi i posljednje lađe pođu da tonu, ja uzmem pero i hartiju i otvorim seharu sa riječim pa pođem da ih slažem. Tada mi se najviše ideja prospe po stolu, a ja jednu po jednu nižem i uklapam. Ovaj put pokušavam sklopiti niz riječi ali imam osjeća da ih je malo. Ponestaje mi u mom fondu, mojoj sehari. Ili je to samo varka mojih osjećanja. Prisjećam se jedne priče ali nikada je ne mogu ispričati do kraja. Zauvijek je ostala nedovršena i mislim da će tako i ostati. Ono što me veže sa tom pričom jeste što se upravo događalo u moje vrijeme. Odnosno vrijeme, kada je vladalo moje srce nad mojom pameću. Izgledalo je lijepo, ali samo meni. Svi oko mene su me tada zbunjeno gledali i znali da će sve to nekada prestati. Moje srce bi često zadrhtalo, ali pri pomenu samo jednog imena, pri bilo kojoj pojavi vezanoj za tu osobu, osobu koja je nosila to ime. Mislila sam da je to nešto prelijepo što mi se dogodilo u životu. Ali, nažalost, to je bila još jedna u nizu ludosti moga srca. Ta se priča nizala dugo vremena. Sada konac na kojem je do pola nanizana stoji i čeka. Da li će biti završena, to samo Bog zna. Ja znam da , s vremna na vrijeme, moje maleno srce, pomalo već otporno na spominjanje tog imena, i sada malo ubrza. Ali brzo stane. Jer sada vlada pamet nad njime. Sada znam da takvo nešto ne smijem više dopustiti. Ono što se dešavalo moram duboko zakopati i posijati novu biljku koja će davati ljepši i bolji plod. Biljku koja neće imati toliku gorčinu svoga soka i koja će više iskrene slasti pružati mome srcu. Svjesna sam da će trebati dosta vremena da ta biljka ojača, da raširi svou krošnju i da upotpuni svou funkciju, ali ništa se ne dešava preko noći. Osim što duše presele sa ovog na bolji svijet u samo jednom trenu, a za sve ostalo treba vremena.
Sjedila je i razmišljala. Duboko se zanijela u svoje misli. U daljini je osjećala miris ljubavi, poštovanja, nježnosti, onoga što joj je falilo, a na drugoj strani je osjetila bol, tugu, zebnju, neke nemire, ono što joj je više dosadilo, sto joj se ponavljalo tako često. Zamišljala je da svoj život sama smisli i da se drži toga plana. Ali, po ko zna koji bi to plan bio. Uvijek se nešto desi što joj promijeni sve. Sjedila je opuštena na zelenom zemljinom pokrivaču i pustila maštu da luta. Sjećala se trenutaka kada je livadama trčkarala i kada bi poželjela da odraste. Samo se sada blago osmijehnula na to sve. Sjećala se onih trenutaka kada je... kada je po prvi put srela njegov osmijeh, čula prve njegove riječi. Kada je osjetila toplinu njegovog glasa. Kao da je opet sada tu. Kao da sjedi pored nje i da gledaju u istom pravcu. Gore, u plavo nebo nad gradom. Najljepše je sunce kada se stidljivo podiže iza tvrđave na vrhu Čaršije. Zamišljala je. Bila je izluđena od želje da se snovi ostvare. Pogledom je pratila rađanje svake nove zrake sunca. Osjetila je neku toplinu u prsima, neki čudan osjećaj. Kroz nju su prolazili trnci, kao da je dodirnula njegovu bujnu kosu. Mislila je da neće moći izdržati. Morat će prekinuti svoje misli. Odu li daleko, možda neće moći se vratiti u stvarnost. Pred očima joj lete razne slike. Sjećanja. Boje vesele i vedre. Onakve baš kako ona voli. Pomisli li na njega postajala je drugačija. Ni sama sebe nekada ne bi prepoznala. Inače, uvijek je bila nasmijana ma koliko je valovi života tušili i koliko je bura ljuljala. Nikada nije navukla roletne na svoje prozore i nije zaključavala vrata ni za koga. Znala je da je život i bol i patnja i tuga i radosti i sreća i veselje. Da se to sve prepliće ne samo kod nje nego kod svih. Da bez toga život ne bi bio zanimljiv. Na umu su joj bile izreke Jörga Zinka, njemačkog teologa, koji kaže: „Imaj svoj put jer je to put života. Na njega se tuži samo onaj ko ne razumije. Sve prihvati kako se dogodilo i ne zavaravaj samoga sebe. Iz priznavanja svoje vlastite sudbine raste pouzdanje tako potrebno čovjeku koji gleda unatrag." Nekada je potreban jedan pogled, jedna riječ da bi ti srušilo nadanja i potopilo želje. Na pitanje „zašto“ nikada nećeš dobiti potpun odgovor, a još manje onaj koji očekuješ. Zato shvati da je život samo jedna borba u kojoj pobjeđuju uporni, a ne pametni. 
Rano u jutro, dok se Sunce ponosno diže iza brda, prolazim pored tvoje stanice, ali tebe tu ne nalazim. Ne stojiš pored one stare klupe koju su oluje vremena ugruhale, naslonjen na stub i sa pogledom u pravcu Tešnja. Na toj stanici sada stoji jedna boca, i listovi nošeni laganim povjetarcem ponekada prolete. Gledam u daljinu na onaj put odakle si dolazio. Možda te i ugledam. Možda opet uspiješ nabaciti osmijeh na moje lice. Sama pomisao na tebe donosi mi onaj sjaj u oči i čudan osjećaj. Nije to ljubav niti zaljubljenost. To je nešto sasvim drugo. Nešto pod nazivom „nepoznato“. Što se ne da objasniti. Pojam koji nema svoju definiciju. Životna jednačina sa više nepoznatih. U poznatim su samo imena. Dva imena koja se protežu kroz samu srž i dolaze do vrha. A da se nigdje ne izgube. To je jedina jednačina koja svoje rješenje prepušta vremenu i prostoru. Prilagođava se i oblikuje onako kako je u datom trenutku potrebno. To je ustvari sama bit života. Posjedovati jednačinu koja se može prilagođavati vremenu i prostoru, samo sa njom život ima svoju smisao. Sve druge krive linije mogu odvesti u pogrešan smijer i životu promijeniti predznak. A tek tada nastaju problemske jednačine....
„Vidiš onu staru uru na zidu“- reče mi zamišljena majka. „Ona već unazad dvadeset i nešto godina otkucava vrijeme. Još mi se nije požalila da joj je teško. Nije stala niti jedna kazaljka da se odmori. I jedan broj će danas nekoliko puta posjetiti a da joj ne dosadi. A kad pogledam ovaj svijet. Ustvari, kada pogledam ove puste ulice, razočaram se i ražalostim. Prije su bile pune djece, vesele od njihovih igara, a danas svi po njima hodaju mrzovoljno, želeći što prije stići do nekog cilja ne znajući da hrle u propast. Više nema te sveježine života. Svakom je danas omrzo njegov najbliži, a o komšijama da ne pričam. Kada bi kako mogli stavili bi sebi ograde do nebesa, da ih niko ne vidi i da se ni skim ne razgovore. Takav ti je svijet danas, kćeri moja. Ja dok sam bila mala nije se znalo za kuću. Služila je samo kao sklonište u slučaju kiše i noću da se može prespavati. Mada sam ja ljeti i vani spavala. Sada ako izađeš prošetati, ako si samo na polju, svi komentarišu kako ništa drugo ne znaš osim tračiti vrijeme. U šta onda oni ubrajaju izležavanje? Naravno, to je njima odmor od sjedenja. Eh, brzo se svijet mijenja, kćeri. Prebrzo. Ništa ne vodi na dobro.“ Pričala je moja mama tako poduže. Ja nisam ni pokušala da je ignorišem. Uvijek sam voljela slušati kada ona upoređuje današnje stanje sa onim prije 20-ak godina, kada je ona bila u mojim godinama. Zvučalo mi je uvijek zanimljivo. Uvijek sam osjetila gigantske korake čovječanstva ka propasti. Sada se već više puta zapitam koliko još ima koraka do kraja. Ali, srećom, to je skriveno od nas smrtnika, od nas prolaznika kroz ove prostorije. Kaže mama da je svijet prije više cijenio i komšiju i malo dijete, a danas kada pogledam, pokušvam se lijepo ophoditi prema svim generacijama, ali niko te ne shvata za ozbiljno. Svi su uvijek nešto ljuti, ne znaju kako izgleda crta lica za osmijeh. Ili im se zaledila ili potpuno istopila. Danas je život sav u čuđenju, ali barem pokušajmo cijeniti ono što imamo, pa makar to sutra i ne zatekli kod sebe, ali budimo ljudi, budimo insani. Opravdajmo ono što je samo nama dato, a to je razum. To je ono sa čim bi mi trebali praviti korake, a ne koračati napamet stazom koja ima svoju mapu...
Prošlo je vremena od babine dženaze. Djevojka nije tako često šetala sokakom. Bilo joj je teško izaći iz kuće i proći onim putevima kuda su gazile stope njenog babe. Bila mu je jako privržena. Znala je djevojka da je to bila Božija odredba, ali u srcu i duši je osjećala prazninu, bol. Onog momka nije viđala. Jutrom bi samo začula korake i stidno bi provirila kroz pendžer osluškivajući. Pored njene kuće zvuk koraka bi bio slabiji. Kao da je zastajao i očekivao da će odnekuda ona izaći. Pomalo joj je nedostajao njegov osmijeh i njegove blage riječi u kojima je uživala jer je znala da su samo njoj namjenjene. Tako jednog jutra dok je sa majkom pila kahvu ispred kuće začula je blagi glas u daljini. Umirila se i pokušala da čuje što zbori. „ Djevojče mlado, ti roso još svježa, tvoj miris je opio moje srce. Izađi, pojavi se bulbulu moje duše, izađi i umiri ovo srce maleno. Pokaži svoje lice bijelo i daruj ona osimijeh nježni, osmijeh kojeg nema ni jedna druga.“- razgovjetno su odjekivale riječi njihovim sokakom. Djevojka se osmijehnula i pogledala majku u čijim je očima vidjela čudan sjaj. „Majko, čul' ti ovo? Prepoznaš li ti kome se ovo govori? Poznat mi je glas, a riječi su tako jake kao da nečije srce priča, majko.“ Majka se blago osmijehnula i tiho prozborila: „Sirotice moja, to je bilo upućeno tebi. To srce mladog momka tebi poručuje da te čeka. Idi kćeri, idi zlato mamino. Znaš da je to i očeva volja bila.“ Ustade djevojka i dođe do ograde pa isuspusti riječi iz mednih usta: „Momče mlado, ako tvoje srce zbori ime moje i duša ti željna moga osmijeha ja ću sutra čekati svate a ti dođi.“ Kada je mladi gospodin čuo te riječi ni trena nije čekao. Od veselja po cijelom je sokaku razglasio kako će sutra oženiti naljapšu mladu i da se svatovi spreme još večeras. Sutradan niz sokak su se začuli defovi. Djevojka se udala za mladog gospodina. Osmijeh i sreća na njihovim licima nisu se mogli skriti. Žene su plakale od sreće. Svi su tada bili na ulici. Željeli su da vide to dvoje ašika koji su sijali jakim nurom i poručivali svijetu samo jedno: „ Koga Bog u ljubavi sjedini niko na ovom prolaznom svijetu ne može razjediniti.“
Leprša još jedna večernja poruka vjetrom sudbine do moga stola. Svija se tačno pred mojim pogledom i kao da želi vjetar da je sto prije otvorim, pomalo je podrhtava. Ne znam od kuda dolazi, ali predpostavljam.. nije iz daleka jer nije isječena olujnim vjetrovima i stopljena proljetnom kišom. Tu je negdje iz blizine. Kao da je pisano prije par trenutaka. Još uvijek se osjeti miriš pera. Mislim da nije stavljena glavna tačka za kraj. Još uvijek se bojim pročitati što piše. Vidim da je kratko i čim je takvo mora biti jasna poruka u njemu koja još nije dovršena. Vidim slova ali izmiksana. Ona su bila poredana po nekom redu ali ja ih nisam vidjela kao takve. To sigurno zbog straha od njihovog znacenja. Pade jedna suza sa lista drveta ispod koga sam sjedila na klupi. Razmrlja jednu riječ i tekst odmah posta jasniji. Ta se riječ pretvori u potpuno drugu sa nekim drugim značenjem. Pomislila sam da je to trebalo da se desi kako bih ja umjela shvatit što mi se poručuje. Kada sam smogla snage da slova iščitam onako kako su poredana uvidjela sam da nije toliko strašno. Poruka je glasila: „ Mojoj dragoj princezi iz drugog kvarta.“ Nasmješila sam se i rekla tiho u sebi ovo je greška. Vjetar je trebao nositi ovo pismo do grada gdje se redaju kvartovi. Ali u nastavku sam mjenjala mišljenje. Dalje je pisalo: „ Ti djevojčice moja, sa svilenom mahramom na glavi, što još uvijek brojiš koliko je maminih tulipana procvjetalo i porediš kako miriše ljiljan naspram jasmina, tebi pišem ovo pismo i poručujem ti da cvjetovi tvoje mame nemaju miris koji ja osjetim kada jedna lala prođe ovim sokakom.“ Ponovo sam se nasmješila ali sada malo ozbiljnijim osmijehom. Sada sam sigurna da je to ipak stvarno za mene. Samo bila sam u pravu. Poruka ima smisao ali nije dovršena. Pogledala sam u ono drvo s koga je pala ona suza, kad gore na grani ugledah svijetlo lice mladog gospodina i dobih poruku ali iz njegovih usta: „ Tu lalu ja zovem tvojim imenom, a volio bih kada bi mi njen miris ispunjavao dom i cvjetao i u rano proljeće i u kasnu zimu.“ To je bio završetak poruke donešene vjetrom i početak nove faze „prijateljstva“ izmedju lale i bršljana koji ju je do tada proganjao a sada joj je pravio hlad i sklonište od nevaljalih štetočina.
Mislima sam jako daleko. Svijet gledam iz nekog drugog ugla. Pokušavam greške sabrati na jedno mjesto, iskopati provaliju i duboko ih zakopati. Gledam ljude kako žure za novcem. Iz očiju im sijaju novčanice. Pohlepa je zavladala. Možda sam i ja bila jedna od njih. Ali sada to zemljom, koja sve prima, zatrpavam da bih krenula dalje. Sunce počinje da zalazi. Moram požuriti. Ne smijem otići daleko. Misli uvijek pređu granicu. Sada im to ne mogu dopustiti. Promišljam o onome što mi se dešava sada. Zaboravljam ono što je prošlo, jer se više nikada neće vratiti niti to mogu ispraviti. Ne razmišljam ni o onome što će doći. Bitno mi je samo ono što sada proživljavam. Drago mi je što svijet vidim drugim očima. Saznala sam da zaprvo ima malo ljudi koji su pošteni, koji žive ovdje za tamo. Nije im na prvom mjestu blago ovosvjetsko nego žive oskudnije, ali zato im je duša bogata i prostrana, oslobođena od lanaca i okova. Ovo Sunce sve brže zalazi. Javlja se prelijep suton ljetne noći. Moje misli uranjaju u njega i ponovo sam tu. Počinjem nov i svježiji život. Veselija i sretnija....
Bila je tiha, blaga, proljetna noć. Mjesec se, kao lampa, sramežljivo ukazivao iza oblaka. Tek poneka zvjezdica ponosno je stajala i činilo se da doziva ostale, kao da dočekuju nešto posebno... sve je tako mirno. Nježna trava puna pospanog cvijeća bila mi je podloga sa koje sam posmatrala svijet u tamnoj noći. Sasvim slučajno, zanesena njenim ljepotama, vidjela sam kako se mjesec lagano i oprezno približava malenoj zvijezdi koja se pomalo krila iza tanahnog oblaka, ali ju je njen nur odavao. Tada sam zamislila sebe i njega... on sjajni mjesec, sada ponosan i samouvjeren, a ja zvjezdica koja je sramežljiva i stidna ... pomislila sam kako se i među tim Božijim stvorenjima rađa ljubav... pa kako i ne bi. I oni su stvoreni iz ljubavi. Zanijela sam se i čula kako mjesec priča zvjezdici: „ Sjajna zvjezdice, najsjajnija si među svima njima... ne srami se, izađi iza tog pendžera i pokaži svoje nuri lice koje me izmamilo iz mojih odaja. Izađi i pođi samnom na put oko Zemlje. Moje mjesto nije stalno. Desi se da dođem više puta na isto mjesto ali to potraje. Sa tobom bi mi bilo lakše hoditi i odavati više svjetlosti na puteve kojima hodi noćni svijet na Zemlji.“ – pričao je Mjesec tako jedno duže vrijeme. Molio je Mjesec Zvijezdu svoju da izađe, ali ona nije smjela, a možda i nije htjela. Molio je Mjesec makar glas da joj čuje, ali ni to nije dobio. Bio je uporan. Znao je da nekada mora i ona popustiti. I kada mu je više ponestajalo snage tanahni oblak se pomjeri i sjajna Zvijezda pokaza svoje lice mladom Mjesecu. Od radosti on zasja još više. Priđe joj i upita je da li pristaje s njime dijeliti putanje oko Zemlje, a ona sramežljivo prihvati. Iznenada pade mi jedna kap na lice. Trznuh se i ponovno pogledah u nebo. Kiša će. Kap po kap pada. Najednom ugledah mladog Mjeseca i zvijezdu pored njega. A onaj oblak iza kojeg se krila zvijezda od radosti je počeo da plače i to su bile te kapljice koje su padale na moje lice. Ta kiša nije dugo trajala ali je bila jako nježna i topla. Pogledom sam ispratila Mjeseca i Zvijezdu na njihov daleki put, a ja sam ostala da i dalje posmatram i razmišljam.. možda nekada neko pokuca i na moj pendžer i možda i moja sobica u kojoj se krijem pusti suzu radosnicu za mnom... a do tada ostaje mi da uživam u ljepotama ljubavi iz nebeskih prostranstava...
