Pero moje duše
27.07.2016.

012

Ne slušaj šta  pričaju oni koji su  iza tebe, jer da su vrijedni tvoga vremena ne bi bili IZA !    

Akoti pane mrvica hljeba, sagni se i podigni je, ako ti se odmetne "prijatelj" samo nastavi uzdignute glave...

26.07.2016.

011

Danas se nasmiješi u ogledalo i reci: "Ovo će biti uspješan dan!"

Vjeruj da ćeš barem sa malo više raspoloženja i volje krenuti u nove pobjede... <3

24.07.2016.

Pripremi se, polijećemo

Divan dan za bacanje misli nebesima, da se pročiste, otplove na oblacima i vrate se barem upola bolje i normalnije. Zapravo, nije bilo loše ni ovo vrijeme kada sam lupala k'o maksum po diviziji. Ne bih sad iščekivala DAN D, da nisam bila otkačena i malo brže pričala nego promislila. Ali, treba i to nekada. Nisu džaba davno rekli mlado, ludo. Ženi se dok si mlad i lud, kad opametniš nećeš.

Jedno po jedno i još malo pa gotovo. Koferi pred vratima, haljina u ormaru, cipelice dozivaju da se uskoči u njih i put pod noge. Ali kad me jedna mala ruka uhvati i vrati nazad, ne vidim ni haljinu, ni kofere, ma ništa drugo osim dva oka smeđa, orošena kao cvijeće okupano prvom rosom. Tihi glasić i onaj snažni zagrljaj kao da me zakuju za stolicu.

Mrsit ću ti kose princezo moja ali u mislima svojim, noću ti poljubac za laku noć sa povjetarcem slati, umivat će te rosa umjesto ruke moje. Ti si pupoljak koji sam zalijevala, mazila i čuvala od jakog sunca, a sada kada budeš trebala procvjetati u najljepšu ružu na svijetu, ja ti odlazim, ali nikada ti leđa neću okrenuti. Moj pogled će ostati na tebi, ruka u tvojoj ruci i u mislila tvoj najslađi jutarnji osmijeh.

Pahuljice moja, ti ne nestaješ sa prvom zrakom sunca, ti si sletila na srce i tu ostaješ zauvijek. Niti ono zna kucati bez tebe, niti tvoj sjaj bez njegove zaštite vrijedi. Duša u duši, srce u srcu i ruka u ruci je sve što nas drži živima.

Čuvaj se pahuljice, polijećemo. Svijet je naš. A mi smo svoje. Niko i ništa nam više ne treba. Samo ti i ja i ovaj svijet iluzija.....

14.06.2016.

SVAKO "ZAŠTO" IMA SVOJE "ZATO"!


Postavit ću sebi na hiljade pitanja koja će tražiti samo jedan odgovor. ZATO. Četiri slova i kraj. Jaka kao bedemi kule i grade najjači odgovor. Tu treba da stane svaki vid razmišljanja o tuđim problemima. A nekada i vlastitim. Prekida se nit između nas i ovog svijeta i počinjemo letjeti. Letimo visoko, bez cilja, bez putanje.

Tako večeras i ja želim da letim. Da se vinem nebu u oblake i da te posmatram. Svaki dan, sahat, ma svaki mogući trenutak bez tvog prisustva izaziva nelagodu. Neraspoloženje i čežnju. Mislim da bi ti to moje priznanje trebalo nešto značiti. Znam da hoće, ali ti to nećeš pokazati.

Kaznit ćeš me i ovu noć svojim odsustvom i bolnim kilometrima. Kucat će kazaljka na satu novi sehur bez tebe, novi iftar bez tvojih bistrih okica, tvoga divnog osmijeha.

"Sanjat ću dan da se ostvari san, neću se buditi i past će kamen sa srca mog, jer ćeš se vratiti." Eto to mi trenutno pada na pamet. Nije tačno izrečeno kao što to u pjesmi pjesnik reče, ali ov je moje srce otkucalo note, a ruka ispisala slovima. I da, sanjat ću i čekati. Ponekad te viđati. A onda, kada jednog dana Uzvišeni ostvari naše snove, poletjet ću ti u zagrljaj, a ti ćeš obećati da me nikad nećeš pustiti.

Obećanje? Pristaješ li na to?

26.05.2016.

PROSTO K'O PASULJ

Malo po malo, dođeš do faze kada dijeliš sobu sa 17 godina mlađom sestrom i onda pođeš ući u nju (do jučer samo svoju sobu), kad fino poljubiš bravu, jer je mala zaključala.

Kada sam pitala što je zaključala, odgovor je bio:

"Pa zato da mi ti i mama ne bi ulazile u sobu!"- kratko i jasno, sestro imaš mahanje

17.05.2016.

101010101000011100

Idite i ostavite sve ono što vas čini nesretnima. Neka rijeka ljudi koja teče pored vas i pokušava vas poplaviti, sa sobom ponese sve te stvari koje vas iritiraju. Odselite se duhovno jako daleko. To je sasvim moguće bez da se maknete sa mjesta na kome se trenutno nalazite.

Svako duhovno putovanje, odmara. Ono ne umara i ne traje cijelu vječnost. A čovjeku donese novo rođenje. Osvježenje. Radost i snagu. Uzmite svoje snove za ruku i poletite.

Neka vam snovi budu krila, a oni koji vas žele srušiti samo jača motivacija i gorivo za dalji let. Ne dajte da vi budete njihov vozač i sluga, da vaše ideje budu njima vidljive i ispunjene prije nego se okrenete.

Nekada je bolje imati onaj unutarnji krug prijatelja, koji žive u nama, a to smo mi u nekoliko različitih percepcija. Ako nas i neki od naših dijelova nas samih povrijedi, barem smo to sami sebi uradili i opet ćemo svijet gledati istim očima.

 Sve dok nas drugi budu uništavali, sve više ćemo navlačiti koprenu na svoje oči i oslijepit ćemo.

Slijepilo vlada svijetom. A mi vladajmo sobom. To je jedino ispravno vladanje, koje može donijeti velike promjene.

27.04.2016.

SAMO NAGLAS RAZMIŠLJAM.....

Dugo nisam ulazila na blog, niti pisala u svoj dnevnik, jednostavno, okupirana sam nekim drugim obavezama, koje kao da imaju prah za uspavljivanje, tamo negdje poslije jacije, i odmah mi kapci budu spušteni, i kao da se tijelo i ne okrene, a sabah već na vratima. I tako već nekoliko dana.

U tome svemu zaboravih reći da sam kući, kod roditelja, a proljeće je. Mislim da većina za o čemu pričam. Na selu uvijek ima posla, a majka ne može stići sve sama. Naravno, ne prigovaram ja što ima posla, i što moram da radim, ali uz sav taj posao uspjela sam posmatrati i odnos svoga oca prema majci. Tačno mi nekada dođe da plačem. Dođe mi, Vallahi, nekada i da mu se proturiječim, mada to nikada nije bila dobra ideja. On odmah ima prtu-napad, koji košta više nego posljedica njegovog prvobitnog ponašanja.

Naime, on radi težak fizički posao, ali ni majka ne sjedi po cio dan, kao neke gospođe, uz TV serije ili na kahvicama. Kad on sjedi, zna se više puta desiti da ona i dalje radi. On čak navečer jednu turu sna odsanja dok ona još uvijek nešto, kao crvica po kuhinji radi.

A kad se on probudi, pođe jaukati kako ga boli kičma, kako je umoran, treba ga izmasirati. Ona mora ostaviti sve što je započela raditi i uzeti kremu, od koje se sva kuća uzmiriše na mentol i masirati ga dok on ne kaže da je dosta.

Kad joj se prohtije otići na sijelo, kao da mu šamar opali, ako hoće sama posjetiti nekoga, prvo mora stotinu stvari da odradi da bi mogla pola sata negdje sjesti, jer će nakon toga on zvati i pitati kad će kući.

Tačno bih nekada voljela da mu promijenim moždani sklop na par dana, da mama malo odmori. Ali Jedan vidi sve, Jedan čuje sve, pa Ga iskreno molim da nagradi moju majku za sve što čini za nas, svoju djecu, za svog upruga i da joj pripremi najljepše mjesto u Džennetu, jer moj otac nema pravo ni sekunde reći da nije bio zadovoljan svojom suprugom.

Vjerujem da ima i gorih primjera, ali jednostavno ne podržavam taj psihički teror, indirektno, pa se onda pitaju zašto su žene neraspoložene, zašto su im žene, čim su sjele počele da spavaju, i slično.

Na pragu sam da postanem supruga, vjerujem da život nije kao u bajkama, ali isto tako molim Uzvišenog da mom budućem suprugu podari razumijevanja, da neke stvari ne moram crtati, jer ako smo ljudi, valjda se uvijek možemo lijepo dogovoriti oko svega. Allah najbolje zna, kako će nam biti, ali svakoj djevojci, budućoj supruzi, majci, snahi, želim lijep i ugodan život na ovom svijetu i najljepše mjesto za uživanje sa njenim voljenim na Budućem, boljem svijetu, ako Bog da.

28.01.2016.

VIJESTI

A sada eksluzivno, prenosimo svakodnevne vijesti na koje ne obraćamo pažnju:

Jutro je tačno u pravo vrijeme ponovo osvanu još jedan lijep i sunčan dan. Sunce je, hvala Bogu, ponovo izašlo sa Istoka, tako da nam je Uzvišeni dao priliku da proživimo još jedan dan na ovom svijetu i uradimo što više dobrih dijela.

Trava je osvježena blagom kišom koja je pravila društvo gospodinu Mjesecu i njegovim gospođicama, zvjezdicama.

Mrav je sa prvom zrakom sunca krenuo na posao. Čim nema snijega, posao mu je puno lakši, da skupi što više hrane u svoju kućicu kako bi mogao preživjeti kada snijeg prekrije i njegov brijeg.

Ptice su cvrkutom budile sve one koji žive pod plavim nebeskim svodom i krenule su da svoju mladunčad nauče njihovom prvom letu.

U cijeloj našoj divnoj državi rođene su nove, male i slatke nade za bolje sutra. Oni su dokaz da nije sve tako tmurno, obećavajući da će barem narednih desetak godina donositi radost.

Jutros je svaka majka, sa mnogo truda i napora, mnogo ljubavi i ponosa, opet uspjela da spremi doručak, opegla odjeću za svoje školarce, spremi ih i otprati u školu, da bi sa osmijehom opet dočekala njihova umorna lica i pretvorila ih u najljepše osmijehe na svijetu.

I za kraj naših vijesti, želimo vam bolji pogled na svijet i vrijednosti koje nosi sa sobom, ljepša i veselija jutra, mnogo osmijeha i produktivnijih razmišljanja...

27.11.2015.

Like a question...


Pravilo života ili šta već? Da oni koji se najviše trude da bude sve u najboljem redu, uvijek

budu   krivi za greške drugih ljudi....

29.08.2015.

Plodovi očevog stabla pristižu

Rat 1993.godine. Selo nadomak Kaknja. Okruženo brdima i prekriveno divnim zelenim površinama.
Kuća, džamija i sve što je bilo, recimo, naše bilo je pravljeno rukama tih mještana.
Babo hodža tu već nekoliko godina. Zavoljelo ga od najmlađeg do najstarijeg stvorenja.
Komad pogače što bi neko skuhao dijelilo se međusobno. Babo bi bio takav, da sam ponekada pomislio da se mnogo
ugledao na POslanika, a.s., kad bi nam pričao da je Poslanik zadnji komad mesa dao komšijama, a moj bi babo tako.
Ratno doba došlo. Ne gleda niko koliko ko ima, koliko je ko dao. Nego odnesi, prinesi, podaj, vratiće se, kadli tadli.
Mnoge stvari tek sada razumijem. Ali k'o dijete. Tada nisam mogao razmišljati, niti sam kakve brige imao. Kao i svako
drugo dijete letio za igrom i životom na njivi.

Pročula se priča da je narod iz Vlasenice uprtio po koji svežanj i krenuo glavom bez obzira.Jedna je porodica stigla
u naše selo. Od muških glava imaju kaže jednog sina malog,a muža nigdje. Babo je to prenijeo komšijama i zamolio da
ih neko primi u kuću. No valjda narod nie imao ni za sebe, pa ga bilo sramota, neće imati čime ponuditi gladne ljude.
Kad jednog dana, krenuo moj babo da prouči ezan pa da se i namaz klanja, a ono pred džamijom majka skupila svoju čeljad
i čeka. Shvatio je babo koliko je sati. Polahko priđe i kaže da odu do hodžince kući da joj poruče da je hodža rekao
da se pospremi jedna soba za njih, a da naše stvari smjesti u drugu sobu. Kuća i jeste imala samo toliko prostora.
Mama, babuka, seka i ja smo se smjestili u jednu, a ti judi u drugu sobu. Babo je rekao tada, da svi zajedno jedemo i da
smo svi kao jedno. Da se niko nikog ne ustručava ili, ned'o Allah stidi.

Prolazili su dani. Živjelo se kao i svaki drugi narod što bi živjeo uratu. Čuvaj živu glavu i ako šta u stomak ubaciš,
elhamdulillah. Babuka je sve češće bio na straži sa mlađim džematlijama.
Starima se nije dalo ići. Oni bi ostajali kući, čuvali žene i djecu.

Godine se počele nizati, a mi smo sa tom porodicom postali tako prisni, kao da su nam najrođeniji.
Kada se rat završio. Smirila se kavga, svako se snalazio za sebe i ta majka je našla smještaj za sebe i svoju čeljad.
Otišla je iz te kuće, ali nikada iz naših života. I danas mama i ona promuhabete.

A ja i seka ubiremo plodove voćke koje je babuka moj posadio. Vraća se ono i od kud znali i od kud ne znali.
Ponekad se zapitam, Bože mili od kud sad ovo? Pa se prisjetim žrtve moga babe i moje mame, njihovg truda i rada zarad
Božijega zadovoljstva, i odmah mi odgovor dođe.

Rob ima svoga Rabba. On ga nikada i niukojoj situaciji neće napustiti pa čak i kada rob nemarni zaboravi na svoga Gospodara.
Iz dana u dan se uvjerevam u to. Njegova je Milost neiscrpna, Njegov oprost prevelik i Njegova Zaštita prejaka.
Ko se pod nju uspije skloniti spasio se zla ovoga svijeta i vatre Budućega svijeta. Inšallah.

Molim svoga Gospodara, da mojim roditeljima sagradi kuću pored Sebe u džennetu, kako bi uživali u plodovima svoga truda.
Molim Ga da im život u kaburu i živo nakon njega bude prostr džennetskim prostirkama i na Danu Sudnjem da sjede u Hladu
Njegovome. Amin


Stariji postovi