Pero moje duše

Vaš zadatak nije da tražite ljubav, nego samo da tražite i pronađete sve barijere u sebi koje ste izgradili protiv nje. Rumi

17.11.2017.

Pjesma nebu


Goriš.
Od želje da zgasneš.
Od tame koja te guši.

Žudiš.
Za novim besanim jutrom.
Za osvitom zore rujne.

Dišeš.
Kao da zadnji dašak je tvoj.
Kao da sutra nemaš boj.

Kraj.
Životu tvom bliži se.
Duši nazire se.

Odlazak.
Za tebe uveliko sprema se.
U nove svodove i nove pobjede.

Oprosti.
Svakome ko pogleda te.
Sebi prvo jer sutra već nema te.

14.11.2017.

*

Post moje ponovne aktivacije :)

Najava novih tema i novih postova!!!

A do tada pišite koje teme biste voljeli da uklopim u dosadašnji način pisanja? :)

10.03.2017.

Ja sam vijerni rob ljepote....

- Nekako s proljeća, dok se one visibabe sklapaju ponovo i dopuštaju drugima da ukrase naša polja, začujem graju ispred kuće u ulici koju smo prozvali "Ulica dječijeg smijeha". Tako je uvijek bilo. Smijeh i graja od ranih jutarnjih sati, sa prvim zrakama sunca, pa sve do akšamskog ezana kada začujemo naše nane i majke:" Polazi kući odmah, čuješ li ti da je akšam. Ho'š da na'grajšeš?!"


I tako mi, noseva spuštenih do poda što dan ne traje duže od tih 18 sati, idemo ali u sebi već zamišljamo kako ćemo sutra ponovo svi biti kod hadžije Muje na livadi i ganjati loptu, hvatati divlje zečeve što se iz šume od Bukovca spuštaju, djevojčice će uz rijeku brati cvijeće i braviti bukete, brat će žaru da mogu mame ručak da nam prave, a dječaci će kroz šumu skrivati se i glumiti ratne heroje ili neke detektive.


U jednom trenutku ćemo se opet izgubiti i po nekim znakovima tražiti put kući, a kad ugledamo Tahirovu kuću znat ćemo da smo opet na pravom mjestu. Nekoliko dana će nas angažovati da donosimo vodu s Bukovca vrijednom narodu koji skuplja sijeno dok kiša nije sve rastjerala sa njiva. I onda ćemo opet po svome.


Sve tako dok septembar opet ne zakuca na vrata. On donosi školu, kiše, tmurno vrijeme u naše okake i onda mi moramo smišljati gdje ćemo se sastati. Mogla bi to biti nanina štala tamo preko rijeke u kojoj smo rodica i ja s mosta zaplivale, a moje papučice Tom&Jerry otplivale daleko. Jedna se zaustavila dolje kod vodenice, a kasnije više ni nju nisam vidjela.


Sjetim se rado i rahmetli Ibre i Dalije, naših mlinara. Njih sam obavezno obilazila sa svojim rahmetli djedom i voljela gledati kako one velike kamenice drobe žito na kome me djed dovezao u kolicima. Voljela sam te ljude. Bili su nekako čiste duše i vedri, baš kako su i izgledali. Uvijek bijeli od onog brašna. Sjećam se svakog lizala ili one karamele što mi izvade iz džepa. Bile su najslađe. Ne znam ni sama zašto. Ali nikada nisam mogla ja kupiti takve. I više nikada i neću.


Srušili su mlin. Pokopali i posljednju uspomenu na tu nekadašnju ljepotu. Pokopao moj djed i Ibru i Daliju, a onda i on nakon nekoliko godina legao pod zeleni plašt.


Nema više ni one lijepe igre ni divnog smijeha djece. Sada je sve preraslo u zlobu pa i dok se prve igre igraju na igralištu koje su im uredili. Mi smo se igrali i bez julje i bez tobogana, a oni su to dobiveno brzo rasturili. Naučili se psovkama, lošem ponašanju. I sve je izgubilo svoju čar.


I sada prošetam tim istim ulicama, ali više niko ni na koga ne obraća pažnju. Kao od nekuda se začuje: "Kad si to ti stigla? Koliko ćeš ostati? Kako ti je tamo?" "Ooo Sarajko, i ti se sjetila svoga kraja. I udala si se. Šta ćeš sa fakultetom? Jesi li ga završila?"

E dragi moji, završila sam ja i moja generacija među posljednjima jedan dobar fakultet na ovim ovdje njivama koje ste sada u žice ogradili, pse poredali okolo i u te se kuće pozabijali dok vam nosevi vire u tuđe živote. I to vam je sve. Daleko ste dogurali. Nastavite dalje.

a sjećanja neka blijede. Ipak, to je daaavno bilo. Ne treba gledati u prošlost, kako većina misli. Treba ići naprijed i preskakati stepenice pa kada se zabijemo u zid valjda ćemo tada shvatiti da plod one jabuke u Sabrijinoj bašti nije s neba pao nego je na drvetu, a to drvo ima KORIJEN!

13.01.2017.

I ovo je Bosna I Hercegovina

Birali smo i biramo, a uvijek pogriješimo i uvijek su nam krivi izabrani što smo ih mi izabrali.

Malo se igramo izbora. Prvo kad sav svijet provodi državne izbore mi imamo lokalne, a kada oni budu imali lokalne mi ćemo državne glave mijenjati, ustvari opet ćemo iste izabrati. Jer mi nećemo da znamo za druge, za drugačije. Nama su uvijek svi isti kada se dobavežu fotelje i funkcije.

Sada ćemo imati izbore, pa ćemo ih malo opstruirati, pa opet ćemo tamo nekad kasnije raspisati ponovne kako bi dali samo jednoj stranci mogućnost da ima svog predstavnika, jer ostale nećemo uzeti u obzir. Kog vraga će im ona izbori? Postavite tog lika za načelnika, ionako ćemu četiri godine mandata proletjeti tako brzo. Neće se jadan moći ni smisliti šta ga je snašlo, a već će ga zamijeniti drugim. Osim ako opet ne zaigraju istim kartama, pa naprave haos na izborima kako opet ne bi ostale stranke imale mogućnosti da se njihov predstavnik bira.

A da svi slavimo sve to je kod nas tradicija. Samo nam se 9. januar ne uklapa nikako u našu slogu. Ovima što smo ih izabrali u državnu vlast to odgovara. Mi ćemo se raspravljati šta i kako je gospoda iz susjednog nam Entiteta trebala da uradi, šta time obilježavaju, kako h nije sramota i tako u nedogled. A oni će kroz par dana opet zajedno piti kahvu i gledati kako narod sam zakuhava situaciju.

Tako gospodinu Dodiku padne u vodu ono njegovo da ga je Trump lično pozvao na inaugaraciju, jer niko mu nije dao vizu. Kakvu god je tražio. E pa jarane moj, ne može samo dio Bosne i Hercegovine u Ameriku. Ili idemo svi ili ne ide niko. Pa ni ti. Sada upali TV i namjsti svoju fotelju da popratiš cio događaj onako kako će to ispratiti i ostali smrtnici divne nam Bosne i Hercegovine!

Ovo je Bosna I Hercegovina i tako će i ostati. Njenu cjelinu čine Federacija i Republika Srpska te Distrikt Brčko. U njima zajedno žive sve vrste naroda. To je naša specifičnost, pa kome ne odgovara volja mu uz Dunav, volja niz Savu. Svakom su vrata otvorena. Pa ti ili preko praga ili preko krova. Svejedno je. Na tebi je da biraš. Ali pazi, naši izbori su uvijek pogrešni!

10.01.2017.

DJECA SU UKRAS SVIJETA

"Sve su odrasle osobe nekad bile djeca.
(Ali se malo njih toga sjeća.)"

"Namjena dječjeg vrtića je odgoj, briga i čuvanje djece do šest godina starosti. Cilj je pripremiti dijete za osnovnu školu, naučiti ga komunicirati, sklapati prijateljstva i pripremiti ga za daljnji život. U njima se ostvaruju redoviti programi njege, odgoja, obrazovanja, zdravstvene zaštite, prehrane i socijalne skrbi djece rane i predškolske dobi koji su prilagođeni razvojnim potrebama djece te njihovim mogućnostima i sposobnostima." i tako dalje i tako bliže...

I sve je to tako divno, sve to tako lijepo zvuči, ali kada treba da se djeluje... Eh, tu naravno kao i u svakom drugom segmentu našeg života, mi lijepo tražimo izgovore, druge koji će za nas obaviti ono što mi trebamo, koji će biti naši robovi, a mi ćemo skupljati pohvale. A ukoliko ne bude pohvala, spremni smo te svoje robove, u najmanju ruku mijenjati svak mjesec dok ne skontamo da od toga nema dobiti. Onda ćemo preći na dodatno tlačenje onih kojima je grah pao da tu ostanu malo duže.

Dijete nije igračka. Nije kamen, aparat ili bilo što tome slično, što možete izbaciti iz auta u vrtić prvu minutu nakon što se vrtić otvori, a pokupiti ga posljednju radnu minutu vrtića. Ako je zakašljalo ili ne daj Bože povratilo tužiti i napadati učiteljice, učitelje u vrtiću. Za svaku svoju pogrešku u odgoju djeteta posljedicu prepisivati učiteljima.

A da se malo zapitate ko je to dijete rodio i ko je dužan osnove mu pokazati i usaditi u njegov prazan mikrochip. Kakvi ste vi takvu sliku i dobijete. Ne možete vi oslikati sliku Picassa ako nemate predispozicije za to. Tako se ni vaši genetski kodovi ne mogu promijeniti samim time što se nalaze u novom biću. Ali vi ste ti koji možete da to novo biće usmjeravate i ispravljate greške koje se dešavaju svaki dan.

Sve dok nam djecu budu odgajali kompjuteri, laptopi, tableti, mi ćemo biti robovi te djece. Najlakše je djetetu dati telefon u gostima neka gleda crtani, neće tako ometati vas dok vi razgovarate. Koliko se sjećam ni mi nismo ometali roditelje u razgovoru jer to nismo smjeli ni pomisliti, a  da vam pravo kažem nismo imali ni kad da pomislimo. Uvijek smo znali naći sebi igru kojom ćemo se zabaviti, tako da nam sijelo prođe tako brzo, da bismo mi još produžili.

Učinite djeci život zanimljivim. Pustite ga da padne, da se udari, da se isprlja, da razdere pantole, majcu trčeći kroz šumu. Pustite ga da mijesi tijesto, nema veze što je to vaš sin, neka razvija motortiku. Ne treba mu plastelin. Dok vi kuhate dajte njemu manju posudu i vidjet ćete kako on to sa osmijehom radi. Djeca su željnja istraživanja, saznavanja kroz vlastita iskustva. Oni nisu roboti i to od njih ne smijemo praviti....

06.01.2017.

Opet biseri moje princeze

Za Novu Godinu, moja mala sekica (5 god.), odluči našim roditeljima prirediti predstavu. Pripremala se ona tako potajno u svojoj sobici i kada je odlučila da krene sa predstavom, ono efekat da bude bolji ugasi mala svjetlo pa upali, kao neka fora nešto i krene ona sa svojim nastupom. Kako roditelji nisu bili upoznati sa tim, pitali su je što se igra sa svjetlom i nastavili da gledaju TV program, neku seriju ili film, ne znam sto već.

Ona je primjetila da je niko ne gleda i pokupi svoje rekvizite, ode u sobu i počne plakati. Mama je naime pomislila da ona samo malo provodi svoje hirove kako bi joj se udovoljilo. Ali ne. Moja pahuljica je zaista plakala. Mama kada je čula da to prelazi u ozbiljan jecaj otišla je do sobe i provirila da vidi šta se dešava.

Imala je što i vidjeti. Pahuljica je sjedila na svojoj stolici, ispred nje, na stolu, stajala je moja slika na jednoj strani i njena na drugoj, a okice pune suza gledale su moju sliku, a ona je pričala kako nju niko ne razumije, neće niko da obrati pažnju na nju, kako samo gledaju "neku glupu seriju", niko nju ne voli...

To je reći iskrena bol jednog djeteta.

Ona je moja mala pahulja, moja zvijezda i cijeli moj svijet. Naravno, naši roditelji, u želji da obezbijede bezbrižan život svojoj djeci, postaju umorni i naravno kao i svima treba im malo mira i odmora, a djeca su ta koja požele trenutke provoditi sa svojom obitelji. Udala sam se, otišla sam iz doma ali on nikada iz mene nije. Moja mala princeza živi ono što sam ja proživjela, a ja sam tu da, koliko god budem mogla, pomognem joj u tome, kao i svojim roditeljima koji su živce pogubili odgajajući mene i mog brata....

05.01.2017.

Gospođa Danica...

                                                             Korak po korak. Mrak. Tama.

Obukla gospođa Danica crnu skutu, pa se rasplesala po, odveć tamnom, nebu. Širi tamu koliko god može i umije. Želi i ono malo Mjesečeve svjetlosti da skrije. Kaže kako stanovnici Zemlje nisu zaslužili ni tračak nade za bolje sutra. Rasipaju. Sve što im dođe u ruke pretvaraju u mržnju, zavist i oholost. Umjesto da im ruke služe za topli zagrljaj, za zalogaj hrane, za putokaz, oni ih zalijepili za to prokleto oružje sa kojim, od siline, ne znajući šta bi dugo, pucaju i u nebo. Samo da se čuje zvuk tog groznog jecaja.

Odlučila je gospođa Danica da zatamni nebo do kraja, da skrije svoje prijatelje od boli, od kiše krvave da spasi barem dobre Zemljane. Ovo što spušta nebo na nas, bijelo i čisto u zraku je samo, čim dođe do prosječne visine čovjeka, prestaje biti nevinašce i pretvara se u suhoparni prekrivač, da nam objasni kakvi mi to inače jesmo. Ali ne umijemo da shvatimo.

I džaba sve, uzalud govor, uzalud riječi, slova, dokazi, kada nema šta ni ko to da primi i prihvati, a još manje primijeni.

I zaledi se tako svaka misao, postane kao santa leda. Potoneš u vodu i sam na kraju ne želeći uopšte razmišljati niočemu. Pustiš da ti voda uđe u uši, u oči ne osjećajući ništa osim čistoće koja iza te vode ostaje.

Možda ipak jednog dana se probudiš u boljem svijetu. Boljem i za tebe i za ljude oko tebe. Valjda već tada se budu zvali LJUDI, a ne kao sada, da su sve osim tog spomena vrijedni.

... ko je upalio mrak?!

03.11.2016.

Je li i vas iznenadio snijeg u novembru? :D


To smo mi. Ljudi od krvi i mesa, sa nešto malo duše u sebi i malo ili skoro ni malo funkcionalnog organa, koji se zove mozak. Stopimo se sa suncem toliko da kada malo zahladni odmah u kapute uskačemo, a ako slučajno snijeg počne da se spušta u jedanaestom mjesecu, to je pravo čudo. Nešto nije uredu. Pa i nije. Prije je znao biti već sniježni pokrivač u ovo doba, a ne po koja pahulja u naletu.

Ne znam što nas čudi snijeg i zima, kada ta ista zima i hladnoća iz nas izbija svaki dan, bez obzira na godišnje doba, vrijeme. Pušemo tako jak sjeverac da bi s nekada i stijena u led pretvorila pred nama. I to ništa nije čudno i nije neobično i nikome ne predstavlja problem, jer to je sasvim normalno. Što smo hladniji i odvratniji, mislimo da ćemo bolje proći. Upravo tako, samo ćemo odlično proći, nigdje se nećemo zadržati ni na trenutak, jer svi će moliti Boga da vas viš nikada ne sretnu, a ne kamo li da sa vama provedu dan, dio dana ili, ne daj Bože, sedmicu i mjesec.

Pitam se zašto ja uvijek vremenske promjene poredim sa ljudima i pretvaram snijeg u riječi, kišu u suze, a sunce u toplinu ljudskog zagrljaja, ali onog iskrenog samo. Jer oni drugi su kao kada te led obuzme. Vajda je to tako normalno. Mora čovjek da nekada i razmišlja, a da to nije vezano za svakodnevne obaveze...

16.09.2016.

Ljubav je...

... kad se neko voli :D

O da, jeste. A koliko me voli počela sam shvatati tek nakon što se probudim ujutro a njegova ruka ispod moje glave, sva utrnula ali se ne pomiče sve dok se ja sama ne pomjerim. Gledam ga tako uspavanog, viri ko zec jer mu je mrsko ustati. Pa kad bu tiho šapnem: "Budi moj imam i ovoga jutra.", onda kao nećka se, a sve zato da bih ga još par puta zovnula. Kada zajedno klanjamo sabah, pa popijemo jutarnju kaficu i ja mu spremim užinu za posao. Gledam ga dok se sprema na posao i svako jutro pomislim kako sam ja najsretnija žena na svijetu. Imam svog hairliju kojeg svako sabahsko jutro ispraćam i nestrpljivo čekam da se vrati kući, kako bi mi opet rekao da bi u ručku moglo biti i malo mesa, jer on ne planira postati vegetarijanac.

A koliko me tek voli kada ugleda da mu je njegova omiljena bijela košulja odjednom dobila neke nove nijanse. Kao na primjer veeeliku rozu fleku i roze rukave. Opet poslije toga uđem u našu sobu a na krevetu me čekaju omiljene fitness čokoladice. Volim onaj njegov umiljati govor i tepanje nakon kojeg uslijedi: "Mogao sam ja i jednu masažu dobiti, leđa mi baš nešto ukočena." I ko ga ne bi izmasirao. U tome svemu još fino zaspi, kao mala beba.

Volim kada iznenada kaže idemo vani, a onda uslijedi velika porcija pomfrita, jer zna da mi je pomfrit omiljen ali i da ga ne jedem u zadnje vrijeme. Linija i te stvari. Dobro on mene i trpi, kad samo neću ovo neću ono. Ne prespavane noći jer je mene groznica obuzela, temperatura raste, a on kvasi krpice i reda obloge. Onaj strah u njegovim okicama da mi se nešto ne desi. Pravljenje čaja i traženje tablete koja liječi u roku od odmah.

Meni je ljubav osmijeh, zagrljaj, lijepa rijec, par bombona sakrivenih u dzepu da mi da dok se vozimo autom. Sapat na uho u sitne sate. Pokušaj pravljenja ručka, pa na kraju završimo na mazalicama. Nije romantican, i znam i kad bi mi kupio cvijet ili buket, vjerovatno bi to bilokada bih ga "napomenula". On je vise tip koji ce se sjetiti kupiti mi cokoladu, pizzu, krofne. Kaze "Sto ce ti cvijece Boga ti? Pa bolje da ti kupim nešto za pojesti. Od toga barem imaš koristi."

Meni je ljubav kad provodimo veceri gledajuci novu sezonu nase omiljene serije, ili neki film, pa se skupim kraj njega, i naslonim glavu na njegova prsa i tako zaspem usred filma. Ili kad sanjam nesto ružno, i onda počnem da vrištim ili nekontrolisano da plačem, a on me zgrabi u svoj zagrljaj i tješi dok ponovo ne zaspem.

Meni je ljubav, ruka u ruci, tišina, i pogledi ka nebu dok prepričavamo događaje proteklog dana.
Onaj osjećaj koji ništa ne može kupiti, kad zaspemo i budimo se skupa. Sitnice koje život i ljubav znače.

Ljubav nije kiseli paradajz. Ljubav je sva moguća zimnica. :D

27.07.2016.

012

Ne slušaj šta  pričaju oni koji su  iza tebe, jer da su vrijedni tvoga vremena ne bi bili IZA !    

Akoti pane mrvica hljeba, sagni se i podigni je, ako ti se odmetne "prijatelj" samo nastavi uzdignute glave...


Stariji postovi

Pero moje duše
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930



Brojač posjeta
23179

Powered by Blogger.ba